Prica o prošlosti Cacka pocinje mnogo pre nego što je prvi put
zabeleženo njegovo ime u XV veku. Najstarije stanovnike, koje su privukle
recne doline i zatalasani brežuljci cacanski kraj dobio je u neolitu (5500 do
3200 godina pre n. e.) Tek u bronzano i gvozdeno doba bice uoceno njihovo
prisustvo na prilazima grada (Prijevor, Mrcajevci, Atenica). Od etnickih
populacija, koje su obeležile protoistorijski period ovog dela Srbije, tribalska
nekropola na lokalitetu Umke u Atenici, svedoci o usponu plemenske
aristokratije u VI i V veku pre n. e. i izrazito bogatoj materijalnoj kulturi, cije
su autohtone tvorevine skladno dopunjene importovanim materijalom sa
Apeninskog poluostrva, Grcke, Crnomorske obale i iz ruskih stepa. Posle
poraza u ratu sa Aleksandrom Makedonskim 335. godine pre n. e., njihova
plemenska organizacija slabi i oni nestaju.
Cacanski kraj je pod rimskom vlašcu u II veku bio na istocnoj granici
provincije Dalmacije. Na mestu grada postojalo je seosko naselje vicus, sa
beneficijarskom stanicom za naplatu poreza. U njemu je jedno vreme
boravila Druga dalmatinska kohorta. Život na brojnim poljoprivrednim
imanjima u moravskoj dolini gasi se u V veku u vreme seobe naroda.
Administrativna uprava Vizantijskog carstva ponovo ga organizuje gradeci
sistem utvrdenjea u planinskom podrucju oko Cacka, od kojih je najpoznatija
Gradina na Jelici.
Cacanski kraj u X veku ušao je u sastav «krštene Srbije». U srpskoj
srednjovekovnoj državi bio je u sastavu udeone kneževine kneza Stracimira,
brata Stevana Nemanje. On je izmedu 1172 i 1190. godine u Moravskom
Gradcu na reci Moravi podigao manastir posvecen Presvetoj Bogorodici.
Srodstvo ktitora sa rodonacelnikom srpskog vladarskog doma obezbedilo mu
je status kraljevskog manastira. Žickom poveljom kralj Stefan Prvovencani
izuzeo ga je ispod arhijerejske vlasti zajedno sa Studenicom, Durdevim
Stupovima i Hilandarom. Za vreme reogranizacije srpske crkve izmedu 1319 i
1321. izgubila je status kraljevskog manastira i postala sedište Gradacke
episkopije. Uspostavljanje novog crkveno-administrativnog centra izmenilo
je život manastirskog vlastelinstva i stvorilo uslove za nastanak Ovcarskokablarskih
i grupe manastira u podnožju planine Jelice. U drugoj polovini XIV
veka Bogorodicina crkva je doživela temeljnu obnovu i bila
najreprezentativnije zdanje toga doba. Uoci turskog osvajanja ovih oblasti
pominje se 1454. kao sedište gradackog mitropolita Nikifora.
Neposredno pored episkopije, na karavanskom putu za Rudnik, razvilo
se gradsko naselje Cacak, koje Dubrovcani prvi put pominju 18. decembra
1408. godine. Varoš je teško stradala za vreme turskog osvajanja Srbije. U
prvom turskom popisu iz 1476. godine opisana je kao selo sa 10 kuca. Pošto
je crkva zapustela popisano je samo imanje manastira. Pocetkom XVI veka u
njemu je postojao pazar i održavao se vašar. Oko 1535. postao je sedište
kadiluka. Od ostataka crkve Hajrudin-emin podigao je «casnu džamiju» pre
1560. U sledecoj deceniji smederevvski sandžak Turali-beg završio je
gradevinske radove na objektu, sagradio minare i podigao mekteb u njegovoj
neposrednoj blizini. Svoje posede uvakufio je 1572. i deo prihoda namenio
izdržavanju zadužbine u kasabi Cacku. Nekadašnji manastirski kompleks,
pre svega njegove obimne zidove («stari Gradac») Turci nisu procenili kao
fortifikacijski znacajan objekat i kroz ceo XVI vek ostavili su ga bez vojne
posade. Turski putopisac Evlija Celebija opisao ga je 1663. godine: «U stara
vremena bilo je naseljeno selo, pa se tokom vremena zbog dobre klime
stanovništvo namnožilo, tako da je mesto postalo naselje divno kao rajski vrt
... na jednom prostranom i širokom terenu na obali reke Morave ... Ono ima u
svemu šest mahala sa 6000 ceramidom i daskom pokrivenih kuca, prizemnih
i na sprat. Tu ima sedam džamija i tri medrese ... Tu se nalaze tri tekije, cetiri
osnovne škole, dva hana, jedan hama i dvadeset ducana.»
Urbanisticki lik Cacka, formiran u toku prva dva veka turske vlasti,
nestao je za vreme Velikog Beckog rata (1683-1699). Orijentalna varoš je
najpre stradala od ustanika 1688. i više nikada nije bila obnovljena. Uoci
sledeceg Austro-Turskog rata 1716-1718. imala je oko 150 kuca, ali je
oslobodenje docekala kao «nenaseljeno pusto mesto». Crkva je obnovljena
1723. godine. Sagraden je dobro utvrden šanac, pored koga je obnovljeno
naselje sa 17 kuca. Krajem februara 1738. Turci su ga zauzeli i spalili, a
šanac razorili. Stanovništvo se sklanjalo preko Save i Dunava u Austriju, a na
njihovo mesto su stizali doseljenici iz Stare Srbije, Hercegovine i Crne Gore.
Cacak je 1784. imao «35 turskih i 18 hrošcanskih kuceraka sa jednom
visokom, dobro gradenom, prostranom džamijom, koja je po predanju
nekada davno bila hrišcanska crkva. Naselje se nalazi na jednom otvorenom
prostoru ... Kroz taj teren proticu tri potoka, preko kojih se prelazi sa cetiri
drvena i dva zidana mosta.» Za vreme Kocine krajine 1788. varoš su popalili
ustanici Alekse Nenadovica. Pocetkom februara 1790. držao je narednik
Tadija Dragaš sa 80 vojnika, ali su je vec u martu Turci povratili.
Prvi srpski ustanak zahvatio je vec 1804. godine cacanski kraj. Ustanici
su pod komandom Lazara Mutapa i Milica Drincica ušli u varoš 5. aprila.
Prema predanju, šanac i džamiju tukli su topovima. U prolece 1807. iz Cacka
je Milan Obrenovic upravljao celom jugozapadnom Srbijom. Varoš je 1808.
imala 250 stanovnika. U šancu oko crkve nalazila se stalna posada sa dva
topa. Pocetkom 1809. prvi put se pominje varoška škola. Propast Prvog
srpskog ustanka zaustavio je polet sa kojim se Cacak poceo razvijati. Nova
stradanja donela je neuspela Hadži Prodanova buna u Trnavi 1814. Turci su
je svirepo ugušili pa je u Bec javljeno «da na Vracaru od Tašmajdana do
Stambol kapije s obe strane stoji parada od ljudi na kolje nabijenih.»
Pocetkom 1815. cacanski kraj je postao središte priprema i poprište
najvece bitke u Drugom srpskom ustanku. Velika bitka na Cacku trajala je od
25. aprila do 13. juna 1815. Rešena je u nekoliko uzastopnih bojeva na
prostoru izmedu brda Ljubica i varoškog šanca. U bitci su izginuli vojvode
Lazar Mutap i Tanasko Rajic i turski zapovednik Imšir-paša.
Cacak se posle Drugog srpskog ustanka razvijao kao nahijsko sedište.
U srpskom delu grada 1820. sagradena je crkva Sv. Dorda, zadužbina
gospodara Jovana Obrenovica. Varoš je imala magistrat i osnovnu školu. U
njoj je živeo veci broj zanatlija i trgovaca. Pocetkom tridesetih godina XIX
veka imao je samo 900 stanovnika i bio jedna od najmanjih varoši u Srbiji.
Od 1831. bio je sedište užickog episkopa. Kada su 1832. spojene Rudnicka i
požeška nahija pod upravom gospodara Jovana Obrenovica postao je
administrativni centar jugozapadne Srbije. Posle obnova crkve 1834. u njenoj
blizini svoje konake sagradili su najviši predstavnici državne i crkvene
uprave. U gradu je 1837. pocela sa radom gimnazija. Urbanisticki razvoj i
ekonomski usponovog gradskog centra zaustavio je dolazak
ustavobraniteljana vlast i preseljenje državnih i prosvetnih institucija u
susedne gradove.
Sredinom XIX veka Cacak je imao 1500 stanovnika. U gradskoj privredi
pod okriljem esnafa pojavila se pivara, osnovana 1850. i Okružna štedionica
1872. godine.Urbanisticki preobražaj vezan za okretanje srednjoevropskim
uzorima ogleda se u monumentalnim klasicistickim zdanjima Okružnog
nacelstva i Gimnazije podignutim 1875. godine.
U vreme Srpsko-Turskih ratova 1876-1878. u Cacku je bilo sedište
Zapadnomoravske divizije. Varoš je imala 2290 stanovnika. Cacanska brigada
I i II klase ucestvovale su u borbama na Javoru 1876, zauzimanju Prokuplja,
Kuršumlije i na Samokovskim položajima 1877-1878. godine.
Cacak je fizionomiju grada dobio u poslednjoj cetvrtini XIX veka.
Prosecanje novih ulica i ubrzana izgradnja dovedeni su u sklad donošenjem
prvog urbanistickog plana 1893. godine. Agrarno podrucje i dalje je davalo
osnovno obeležje privrednim aktivnostima, pre svega izvoznoj trgovini. U
spor industrijski razvoj ukljucen je još samo parni mlin 1899. Pocetkom XX
veka osnovano je društvo «Ovcar i Kablar» za izgradnju hidrocentrale na
Moravi. Železnicku vezu sa Kraljevom dobio je 1911. U gradu je od 1899.
izlazio list Ljubic, a zatim još nekoliko službenih, partijskih i kulturnih
listova. Varoš je imala citaonicu, pevacku družinu, podružnicu Srpskog
poljoprivrednog društva, Kola jahaca, Sokolskog i streljackog društva, Ženske
podružnice i Crvenog krsta. Gimnazija je do kraja veka postala
šestorazredna. Uoci balkanskih ratova broj stanovnika se povecao na 5.600.
Pocetkom XX veka Cacak je bio sedište Destog pešadijskog puka, koji
je nastavljao tradicije istoimenog bataljona stajace vojske, formiranog posle
Drugog srpsko-turskog rata. U ratovima 1912-1918. vojnici i oficiri su se
hrabro borili u Bregalnickoj bitci, borbama na Vlasini (1913), Cerskoj i
Kolubarskoj bitci (1914), herojskoj odbrani Beograda (1915) i proboju
Solunskog fronta (1918). Deseti puk II poziva odlikovan je Ordenom
Karadordeve zvezde sa macevima IV reda, a Deseti puk I poziva Zlatnom
medaljom za hrabrost.
Trogodišnja okupacija grada presekla je sve privredne i društvene
tokove u gradu, a stanovništvu donela velike patnje i stradanja. Završila se
povratkom srpske vojske 25.oktobra 1918. godine.
Cacak je u Kraljevini Jugoslaviji zadržao svoje mesto agrarnog
podrucja. Tek 1930. otpoceo je sa radom Vojnotehnicki zavod i Fabrika
hartije. Opšti napredak doneo je pretvaranje gimnazije u osmorazrednu i
završetak nove školske zgrade 1927. U isto vreme završena je velika obnova
cacanske crkve. U grdu su bila aktivna sportska društva, gostovala su
putujuca pozorišta, radila su dva bioskopa. Uoci Drugog svetskog rata
gradje imao oko 13.000 stanovnika.
U aprilu 1941. Cacak je kratko vreme bio sedište pete armije. Avioni sa
aerodroma u Preljini hrabro su ucestvovaliu odbrani istocne granice od
nemackih oklopnih divizija. Nakon kratkotrajnog rata nemacka 60.
motorizovana brigada ušla je bez borbe u Cacak 17. aprila. Posle kapitulaciju
jugoslovenske vojske na Ravnoj gori se pocetkom maja 1941. okupila grupa
oficira i pripremala oružane akcije protiv okupatora. Pripreme za ustanak
posele napada Nemacke na SSSR vodila je i Komunisticka partija Jugoslavije.
Formirane su i prve jedinice, od kojih su najvažniji Partizanski odred «Dr
Dragiša Mišovic» i Jelicki cetnicki odred. Nakon kratkotrajne saradnje
prilikom oslobodenja Cacka 1.oktobra 1941. dolazi do razmimoilaženja
posle neuspele opsade Kraljeva. U atmosferi medusobnih sukoba usledio je
slom ustanka. Delovi nemacke 113. divizije ušli su u grad 28. novembra
1941. i uspostavili okupacionu upravu. Gradanski rat pun svireposti i velikih
žrtava produžio se nesmanjenom žestinom. Nemci su pored represije nad
civlinim stanovništvom i progona pripadnika oba pokreta, vršili pljacku
industrijskih postrojenja, iskorištavali rudno blago, eksploatisali šume i
ostale privredne resurse. Posle trogodišnje okupacije grad su oslobodile 4.
decembra 1944. godine jedinice Druge proleterske divizije i 17. istocnobosanske
divizije uz pomoc jedinica Crvene armije.
Posle oslobodenja pocela je obnova zemlje po godišnjim planovima i
ponovna industrijalizacija Cacka. Obnovile su rad Vojnotehnicki zavod i farika
hartije. Osnovane su i pocele sa radom fabrike «Sloboda» (1951), «Cer»
(1953), «Fabrika reznog alata» (1953) i Hemijska industrija «Prvi maj» (1960).
Na Zapadnoj Moravi podignute su hidrocentrale Ovcar Banja (1954) i
Meduvršje (1957). Privredni razvoj pratio je razvoj zdravstvenih službi i
školske mreže. Danas grad ima Tehnicki i Agronomski fakultet, Višu tehnicku
školu, Gimnaziju, srednju tehnicku, medicinsku, ekonomsku i mašinsku
školu. Osnovane su i otpocele sa radom kulturne ustanove: arhiv (1948),
muzej (1952) i galerija (1961). Godine 1991. grad je imao 72000 stanovnika,
a opština 116000. Za vreme napada NATO pakta na Jugoslaviju doživeo je
najveca razaranja u svojoj istoriji, posebno privrednih objekata, koji su bili
okosnica njegovog razvoja.
Autor: Radivoje Bojovic